„USTAJ!“ Majčin gromki glas je, čini se, ignorisao zatvorena vrata sobe te je, punom snagom, naglo probudio Blagog. On se odmah bacio na noge iz kreveta, grabeći i navlačeći najbliže pantole i majicu. Ništa ga ne može bolje (ili gore) probuditi nego kad ga majka zove da ustane. Postoje dva razloga za to, razmišljao je dok je nemarno trljao zube. Prvi je da ga je njegova divna majka – žena sa dugom, ravnom smeđom kosom, krupnim očima i ljupkog lica koje je najljepše lice koje je Blagi ikad vidio – toliko poželjela da ga podiže iz kreveta samo da bi ga čvrsto zagrlila.
A drugi, pravi razlog, je to zbog toga što je Blagi prespavao i zakasnio da počne sa radom na svom dijelu poslova na farmi, te će ga njegova divna majka – ista ona prelijepa žena – vjerovatno izudarati metlom po leđima jer je lijeno magare.
Blagi zna da nije pametno ljutiti svoju majku, pogotovo na dane kada se bliži godišnjica smrti njegovog oca.
Prisjetio se dana kada je njegov otac – njegov uzor u svemu – hrabri Vitez iz Viteškog Reda Orel bio pozvan u rat na granice sa Perunijom, kad je Blagi imao samo osam godina.
Kako je pažljivim korakom ulazio u kuhinju da pokuša ugrabiti štagod za pojesti, vidio je majku kako ga spremno čeka prekrštenih ruku, strijelajući ga pogledom.
„Kasniš.“ Rekla je kratko, a njeno divno lice je bilo namršteno. „Previše kasniš.“ Šmrknula je jednom. Ako šmrkne drugi put, Blagi je pomislio kako će da pobjegne iz kuće, skačući kroz prozor ako treba.
„Izvini mama, stvarno sam bio umoran od jučer. Neće se više ponoviti.“ Prišao joj je i brzo je poljubio u obraz. „Obećavam.“ Čekao je da čuje drugi šmrk, tijela napetog kao struna – ali na njegovu sreću, šmrk nije došao, te se lice njegove majke smekšalo. Blagi je osjetio kako ga napetost napušta, i majčinu laganu ćusku preko uha.
„I bolje ti je, da znaš.“ Nasmijala mu se. „Na stolu imaš svježeg hljeba i jaje. Jedi brzo i onda se baci na posao, već si izgubio sat vremena, a štala se neće sama očistiti.“ I time je izašla iz kuće.
Blagi je halapljivo gurao velike zalogaje hljeba umočenog u jaje u usta. Istina, čak i da nije zakasnio, opet bi halapljivo i brzo jeo jer je davno naučio svoju lekciju. Što duže odugovlači sa doručkom, to će kasnije početi sa radom i kasnije završit sa istim. Onda mu neće ostati puno vremena da se ide igrati sa svojim najboljim prijateljem. Ili da se bavi svojom najnovijom opsesijom – istraživanjem šuma u blizini svoje farme.
Ubacio je zadnji zalogaj hljeba u usta, zgrabio veliku kriglu ledenog mlijeka, baš onako kako on najviše voli, te je iskapio. Prije nego što će izaći napolje, Blagi zastade i pogleda prema zidu u dnevnoj sobi. Na njemu je visio teški, dvoručni mač – čija je oštrica bila veća od Blagog. Izbrazdano sječivo je u svom čeliku imalo ispisanu priču o mnogim bitkama u kojima je učestvovao. Ispod mača, na posebnoj komodi sa posebnim stalkom se nalazila Viteška Ruka. Čelični ud, oblikovan tako da podsjeća na metalnu repliku ljudske ruke sa oklopnim pločama na kojima je bilo znatnog oštećenja, implicirajući na tešku i posljednju bitku Blagovog oca. Svaki Tarbonski Vitez, na dan kada postane Vitez – se odriče svoje desne ruke – i dobija novu ruku. Čeličnu Vitešku Ruku koja predstavlja glavnu oznaku Viteza Tarbonije, a i njegovo je najmoćnije oružje.
Blagi je prišao očevoj Viteškoj Ruci. Vrhovima svojih prstiju je blago prešao preko njene površine. Pod svojom, od rada, zadebljanom kožom je osjetio svaku brazdu i svako udubljenje na čeličnoj površini. Prsti su mu odlutali prema velikom crvenom ljiljanu koji se nalazio ugraviran u ramenu ploču. Sjetio se kako je, dok je još bio mali dječačić, gledao svog oca kako svojom Viteškom Rukom vitla svoj teški mač (kojeg je njegov ujak jedva držao sa dvije ruke, a njegov ujak je drvosječa), vježbajući – plešući harmonični ples mača. Graciozan, i elegantan, a u isto vrijeme brutalan i snažan. Jedna od posebnih trening-kata Tarbonskih Vitezova.
Glasan lavež izvan kuće je prenuo Blagog iz nostalgičnih sjećanja o svom ocu. Još jednom je pomilovao crveni ljiljan, i izjurio napolje.
Čim je zakoračio van kuće, njegov veliki vučjak Srebreni, se obrušio na njega, oborio ga na pod te ga počeo lizati po licu. „Gade jedan veliki!“ Blagi se kikotao, pokušavajući da se odbrani od Srebrenovog napada jezikom. Blagi je bio visok dječak sa svojih četrnaest godina, viši od skoro svih svojih vršnjaka. Ali Srebreni...Srebreni je bio ogroman pas. Tarbonski vučjaci su drugačiji od pasmina u ostatku Pelarama. Veći, brži, jači – ove zvijeri od pasa su u sebi imale više vučje nego pseće krvi.
Blagi je ukrstio svoje noge oko Srebrenovog trbuha, i dok ga je pas i dalje lizao i pritiskao njuškom. Blagi se oslonio jednim laktom na zemlju. U jednom hitrom potezu, svom snagom, Blagi je jednom rukom izbio noge ispod Srebrenog, drugom rukom se odgurnuo sa zemlje i izvio noge u stranu koristeći kukove – bacajući ogromnog psa na stranu. U tren oka, Blagi je sada sjedio na Srebrenovom trbuhu, a pas ga je gledao pogledom koji kao da je govorio: „pustio sam te da pobijediš, samo da znaš“. Blagi je sada napao njega, trljajući, češkajući i škakiljajući mu trbuh. Hrvali su se tu par minuta dok Blagi nije odlučio da bi trebao da krene za poslom.
Digao se na noge, a Srebreni je ustao i stao pored njega. Blagi ga je počešao ispod vrata. „Odoh ovo završiti, i obećavam ti – idemo u šumu.“ Srebreni ga je pogledao, isplaženog jezika. Blagi se nasmijao svom najboljem prijatelju i otrčao prema štali. Srebreni ga je veselo slijedio. Blagi se izgubio u velikoj, drvenoj građevini. Nije prošlo ni par trenutaka, a već se iznutra čulo njegovo gunđanje i proklinanje smrada i činjenice da krave moraju da vrše nuždu. „Ti si najgora, Rogata. Jeste, tebi govorim. Nemoj me tako gledati. Smrdiš najviše“ Čulo se iz dubine štale. Srebreni je obišao par krugova oko štale, i zadovoljno legao pored vrata.
U par navrata, Blagi je izlazio iz štale sa kolicima punim smrdljive balege, te ih istovarao u veliku rupu u blizini štale. Spremnik u kojem se pravio kompost. Jedna od genijalnih ideja njegove majke – da ga stave pod zemlju, umjesto da drže svu tu balegu na nekoj gomili koja bi stojala u blizini kuće i napadno smrdila.
Par sati kasnije, Blagi je izašao i bacio se u sjedeći položaj pored Srebrenog, koji je i dalje ležao pored vrata od štale. Glasno je odhuknuo. „Gotovo za danas. Da samo znaš koliko sam žedan, ti lijena vrećo dlaka.“ Blagi je milovao Srebrenovo krzno – koje je razlog zašto je Srebreni dobio svoje ime. Sivo krzno, koje je blistalo poput srebra i pretapalo se na njegovom tijelu poput žive. Kada bi samo gledali u Srebrenovu dlaku, mogli bi ste da se izgubite u njemu, a i sa tim u svojim mislima. Blagi je to često radio. Milovao je Srebrenog i zaranjao u dubine svojih misli, tumačeći neka važna životna pitanja, kao sada. Razmišljao je o tome šta želi da bude u životu. Znao je da život na farmi nije za njega. Iako voli svoju majku, osjećao je kako se u njemu nalazi ratnički duh njegovog oca – ali nije želio da svoj život posveti službi u nekom od Viteških Redova Tarbonije. Ponekad bi pomislio da na taj način izdaje svog oca, ali znao je da bi njegov otac želio samo ono najbolje za Blagog. A najbolje ne znači da od tvog tijela samo nađu tvoju Vitešku Ruku i oružje te ih donesu kao dokaz tvoje smrti tvojoj porodici koja te mnogo voljela. Najbolje ne znači da tvoja žena i tvoje malo dijete provedu dane plačući zbog toga što te više nema. Zbog toga što su te proklete zvijeri iz Perunije rastrgali na komade. Najbolje ne znači ostavljanje svoje porodice bez oca i muža. Najbolje ne znači...Blagi je obrisao suze koje su mu se slijevale niz lice. Nije više bio ljut na oca. Sada mu je samo nedostajao, i dao bi sve na svijetu samo da ga može zagrliti još samo jednom. Šmrknuo je par puta i odagnao suze i tužne misli.
„Otac bi htio da ja budem šta ja želim, Srebreni. A ne da bez razloga bacim svoj život u nepovrat.“ Srebreni je sada sjedio na zadnjim nogama, i svoju ogromnu glavu je naslonio na Blagovo rame. Blagi mu je uzvratio laganim trljanjem obraza od njušku, te ustao. Potapšao je Srebrenog po leđima. „Čekaj me tu.“ Srebreni ga je ispratio pogledom koji je bio pun ljubavi.
U kući, zatekao je majku pored očevog mača i Viteške Ruke. Milovala je čeličnu ruku i tiho plakala. Blagi joj je prišao, grleći je čvrsto. Majka mu je uzvratila zagrljaj, glasno jecajući par puta. „Tu sam, mama. Tu sam.“ Šapnuo joj je. Ona ga je još čvršće zagrlila. Nakon par minuta, duboko je udahnula i pustila ga je iz zagrljaja. „Šta bi ja bez tebe.“ Rekla je i nasmijala se. Njeno uplakano lice je bilo prelijepo, Blagi je mislio u sebi. Volio je ovu ženu, svim srcem. Nasmijao joj se, a ona ga je pomilovala, razbarušivši mu kosu. Obrisala je suze, puštajući da joj pogled ostane na muževom maču i Viteškoj Ruci još par trenutaka. „Nedostaje mi, ali...to je život, moj dragi sine. Gubitak je dio života, koliko i dobitak. Moramo naučiti kako da se nosimo sa njima. Tvoj otac je stalno ponavljao kako treba ostati jak u trenutcima slabosti i tuge.“ Prešla je rukom preko crvenog lijljana na ruci i okrenula se. „I to je ono što trebamo uraditi.“ Udahnula je duboko. „Samo, ne znam kako bih izdržala da i tebe izgubim.“ Šapnula je sebi u njedra, misleći da je Blagi nije čuo jer je krenula prema kuhinji, ali on je čuo. „Ne brini majko. Neću dopustiti da mi se išta desi.“ Šapnuo je i on njoj, dovoljno glasno da ga čuje. Ona je zastala na trenutak, podigla ruku prema licu, vjerovatno da obriše još jednu suzu, i nastavila dalje prema kuhinji.
„Vrati se do večere.“ Rekla mu je, pružajući mu užinu, uredno zamotanu u krpu. Blagi je navukao svoj kožni prsluk, zgrabio svežanj i krenuo prema vratima. Zastao je, i hitro se vratio da poljubi majku u obraz. „Tu sam do večere.“ Rekao joj je, i nakon njenog osmijeha je nestao kroz vrata.
Sat vremena kasnije, Blagi i Srebreni su jurili kroz šumu nedaleko od Blagove kuće. „Ovdje smo bili jučer. Mislim da imamo vremena da odemo malo dublje od ovog.“ Blagi je škiljio prema nebu, procjenjujući položaj sunca. Trebao se vratiti prije mraka, što mu je ostavljalo otprilike nekih sat vremena vrzmanja po šumi. Veselo je krenuo naprijed, a Srebreni je zalajao – i krenuo za njim.
Tarbonske šume su predivne. Stabla su poredana jedna do drugog na čudesan način. Između svakog stabla je bilo skoro pa jednako prostora. Nijedno drvo nije smetalo drugome, i zbog toga su sva stabla bila nevjerovatno visoka. Smreke, vrbe, borovi...bilo je tu raznih vrsta. Blagi je nekada volio da legne na zemlju i da gleda u nebo, prateći nevjerovatnu dužinu stabala okom. Nekada mu se činilo da su ona stubovi koji drže nebo da ne padne, i iako je znao da to nije tačno – volio je maštati da jeste. Šuma je divno mirisala. Svježi miris prirode je prosto sam ulazio u pluća i punio Blagog životom i energijom. Srebreni je poigravao oko njega dok su hodali kroz jedan od nebrojenih hodnika formiranih ogromnom mrežom drveća. Iako je Srebreni bio uz njega, Blagi je za svaki slučaj svojim džepnim nožićem urezivao simbole u stabla pored kojih su prolazili, da bi, u nekom hitnom slučaju znao kako da se vrati nazad kući. Tarbonske šume su prelijepe – ali su u isto vrijeme opasne. Zbog toga što šume izgledaju kao projekat nekog arhitekte koji je svo drveće skladno poredao u nekom, samo njemu poznatom, harmonijskom redoslijedu, šume su imale tendenciju da izgledaju slično i jako lagano se bilo izgubiti. A svi znaju, od najmlađe djece do najstarijih staraca, da se ne treba zadržavati u Tarbonskim šumama nakon što padne noć. Postoji mnogo priča o raznim čudovištima i stvorenjima koja izađu iz svojih dnevnih skrovišta i love svoj plijen po šumama. Samo oni koji su dovoljno nepažljivi, nesrećni ili glupi će uspjeti ostati u šumi poslije mraka. Iz tog razloga, Blagi je svako malo gledao u nebo, u glavi odbrojavajući vrijeme i pazeći na položaj sunca.
Nakon dobrih dvadeset minuta hoda, Blagi je vidio nešto što ga je zainteresovalo. U daljini, izdizao se kameni zid. Ostatci neke kuće, ili možda čak tvrđave – nije mogao procijeniti sa tolike udaljenosti. Razlog zašto je krenuo u ove pohode po šumama jeste upravo ovaj – da pokuša pronaći nešto zanimljivo. Znao je da rijetko ko zalazi u dubine Tarbonskih šuma (što ga je činilo jednim od onih glupih što se ne osvrću na upozorenja), i da se u njima skrivaju nevjerovatna bogatstva. „Hajde Srebreni! Brže!“ Blagom je bio ogroman osmijeh na licu, dok se bacao u šprint. Dosada je nalazio hrđavo oružje i ostatke oklopa, stare kosti od životinja i ljudi, struhle zastave raznih Viteških Redova, ili zastave nekih drugih država koje su se vrzmale po ovim predjelima nekada davno...ali nikada nešto veliko kao ruševina. I to ovako duboko u šumi.
Kada je stigao do kamenog zida, shvatio je da je bio mnogo veći nego što je originalno zamislio da će biti. Kamena ruševina je bila ostatak neke stare tvrđave koja se prostirala nadugo i naširoko. Blagi je vidio ostatak porušene stražarske kule. Ostatak tvrđave se prostirao nizbrdo i u daljinu, preko – Blagi je bio dosta dobar sa procjenjivanjem udaljenosti – otprilike nekih pet stotina metara. Dječak je mogao da prepozna kamen, i da na osnovu vanjskog izgleda zaključi kako je bio dosta star. Brazde koje su bile u kamenu, su davno uglađene nebrojenim vjetrovima koji su erodirali njegovu površinu. Nije mogao skinuti ukočeni osmijeh s lica, jer je stražarska kula, koja je bila prva stvar na koju je nabasao, bila u najlošijem stanju. Jako mali dio tvrđave je bio porušen. Zidovi razvaljeni projektilima koji su bačeni iz katapulta. Blagi je pratio pravac u kojem je kamenje bilo raspršeno, i eventualno je ugledao par ogromnih, okruglih kamenova kako stoje zabijeni do pola u zemlji, obrasli mahovinom.
Većinski dio ostatka tvrđave, ili barem onaj koji je Blagi mogao da vidi – je bio skoro pa netaknut. Dok je prelazio pogledom preko građevine, u glavi mu se odvijala antička bitka. Horde vitezova nasrću na neprobojne kamene zidove, dok ih branioci ubijaju svojim strijelama jednog po jednog. Sve dok se na horizontu, gdje prije nije postojalo puno šume kao sada, nisu ukazali ogromne siluete katapulta koje su nemilosrdnom vatrom napravili proboj u zidu tvrđave i tako omogućili napadačima da prodru u njenu unutrašnjost i osvoje je za sebe.
Blagi je pomilovao Srebrenog po glavi. „Ovo je najbolji ulov dosad, zar ne misliš.“ Srebreni je ispustio neki zvuk koji je dječaku zvučao kao da se slaže sa njim. „Hajdemo unutra. Kladim se da ćemo naći neko skriveno blago, ili barem knjigu starog hroničara koji je pisao o tome kakvo je ovo mjesto bilo.“ Prekoračio je preko porušenog zida, a Srebreni je slijedio.
Nakon par minuta istraživanja oko ruševine, Blagi je odlučio da želi da zaviri u unutrašnjost tvrđave. Pogledao je u nebo i procijenio da on i Srebreni imaju još petnaestak minuta prije nego što moraju krenuti nazad. Približio se debelim drvenim vratima koja su naizgled bila neprobojna. Blagi ih je blago gurnuo, i uz glasan prasak, ona su pala u unutrašnjost tvrđave. Kada se prašina raščistila, Blagi je pažljivo zakoračio u tvrđavu. „Vidiš li ti ovo Srebreni?“ riječi su mu zvučale zapanjeno, da bi skroz nestale dok je Blagi otvorenih usta i razrogačenih očiju buljio svud oko sebe.
Unutrašnjost tvrđave je bila skoro pa netaknuta. I prašnjava. Visoki prozori sa strana su upuštali, već narandžastu, sunčevu svjetlost unutra. Tapiserije i barjaci su visili sa svih strana, davajući Blagom do znanja da je ovo bila neka vrsta glavne dvorane – što je potvrdio sam sebi kada je vidio dugi stol koji je počinjao nakon prvog para stubova koji su držali strop. Oivičeni balkoni na drugom spratu i stepenice koje vode do njih su označavali da je ovo bila neka vrsta dvorane u kojoj bi se skupljali važni ljudi koji bi nešto vijećali, a sa balkona bi ih manje važni ljudi posmatrali i slušali – možda komentarisali. Prelazeći rukom preko stola, Blagi je osjetio kako je drvo i dalje puno i čvrsto, a za njegovim prstima je ostajao čist trag u prašini koja se nataložila na površini. Srebreni ga je slijedio uz nogu. „Kako nevjerovatno mjesto. Kao da nije staro stotinama godina...“ Dječak je i dalje bio zapanjen. Približio se jednoj tapiseriji, i na njoj vidio izvezenu bitku. Vitezovi u blistavim oklopima, sa simbolima Orla, Medvjeda, Bika i Vuka na svojim štitovima su se borili protiv izvitoperenih čovjekolikih prilika koje su izgledale zvjerski – poput neprirodnog spoja između čovjeka i životinje. Ovo su bili Tarbonski Vitezovi koji su se borili protiv Perunijskih Ljudozvijeri. Poput njegovog oca. Osjetio je kako mu suze naviru, ali je progutao knedlu u grlu i suzdržao se od plakanja. Osjetio je Srebrenovu njušku kako mu se pritisla uz nogu, i on ga je pomilovao po glavi zauzvrat.
Jedna stvar mu nije bila jasna, na toj tapiseriji. Simbol Vuka. Tarbonski Vitezovi su imali tri reda: Orel, Volos i Medveh. Orao, Bik i Mevdjed. Nigdje nije bilo pomena o Vučjem Redu. U svim knjigama koje je pročitao, i u svim pričama koje mu je otac pričao o Vitezovima, Red Vuka se nije spominjao. Blagi je prešao rukom preko simbola Vuka. Odjednom, tapiserija se rasplinu u hiljade malih komadića i spade sa zida kao ništa više nego prašina – zagušujući dječaka i psa. Nakon napada kašlja i odmicanja od zida gdje je maloprije stajala tapiserija, Blagi je shvatio da nije poželjno da dira stvari koje su trebale davno da budu truhle.
Dalje od stola, stajala je uzdignuta platforma na vrhu koje se nalazio ogroman tron, na kojem je je bila silueta ljudskog oblika. Blagi se sledio. „O-oprostite?“ bojažljivo je pitao. Blagi je uvijek dopuštao svojoj radoznalosti da nadvlada njegov strah, te je uprkos svom instinktu da se okrene i bježi – on zakoračio prema naprijed. „Zdravo. Dolazim u miru.“ Još par koraka naprijed. „Zovem se Blagi, a ovo je moj pas Srebreni.“ Duboko je udahnuo, a prsti su mu se stisnuli u pesnice. „Nabasali smo na ovo mjesto pa smo pomislili da uđemo i –„ Blagi je naglo prestao pričati kada je vidio da je ljudska silueta na tronu – u stvari mrtvac. „Ja sam glup.“ Promrmljao je, i popeo se uz stepenice. Kamenje ispod njegovih nogu je opasno zaškripalo. „Vjerovatno od prašine.“ Blagi je pomislio, i nastavio se penjati do trona.
Koža se davno osušila i struhnula sa mrtvačevog lica, od kojeg je ostala samo lobanja. Ostatak njegovog tijela je bio obučen u teški viteški oklop. Oklop desne ruke je bio obojen u crnu boju, sa zlatnim ljiljanom na ramenu. Ali nije izgledala kao Viteška Ruka, već kao dio oklopa. „Naravno, Viteške Ruke su tehnologija stara tek nekih pedeset godina. Ovom mjestu ima sigurno par stotina godina.“ Blagi je mrmljao za sebe. Prelazio je preko ostatka oklopa, i zastao kada je vidio da na prsima mrtvačevog kratkog kaputa stoji izvezen ogroman simbol bijelog Vuka. Tada se malo bolje osvrnuo oko sebe, i vidio je da svuda oko njega, na svim barjacima ima simbol Vuka. Na glavnoj zastavi, koja je sada bila vidljiva sa pozicije trona, iznad ulaza u tu dvoranu, su bili izvezena četiri simbola. Vuk, Orao, Medvjed i Bik. Samo što, Blagi je primjetio, simboli Orla, Medvjeda i Bika su bili razderani po sredini. „Šta god da se desilo ovdje, bilo je tragično.“ Prošaputao je Blagi. „Vjerovatno neka vrsta izdaje? Možda se zato Red Vuka ne spominje nigdje. Oštećenja na tvrđavi su vjerovatno od opsadnih strojeva ostala tri Viteška Reda...ovo se vjerovatno desilo prije nego što se Tarbonija odvojila od Carstva Sredine...“
Pogled mu se vratio na mrtvaca, koji je vjerovatno bio Starješina Viteškog Reda Vuka dok je bio živ. Tek tada je Blagi primijetio mač, koji je bio zaboden u kamen ispred trona. „Zanimljivo.“ Rekao je i približio se maču, a kamen ispod njega je opet zaškripao. Srebreni se popeo do Blagog i pokušao ga odvući odatle, režući. „Evo idemo, Srebreni. Samo da izvučem ovaj mač.“ Blagi je otrgnuo nogavicu iz Srebrenovih čeljusti i obuhvatio balčak mača s obje ruke – te iz sve snage trznuo prema gore. Oštrica je zaškripala kako se oslobađala kamena u kojem je bila i Blagi ga je dignuo visoko iznad glave. „Mač koji je pripadao Starješini izgubljenog Viteškog Reda. A, Srebreni. Vidiš li ti ov-„ prekinuo ga je zvuk pucanja. Blagi je pogledao prema dolje, te se odjednom, oko rupe u koju je mač bio zaboden stvoriše pukotine koje su se za tren oka proširile preko čitavog postolja s tronom. Blagi je zaustio da kaže nešto, ali to nešto se pretvorilo u vrisak kada se kameni pod uz glasan prasak, i zaglušujuću tutnjavu, otvorio pod njegovim i Srebrenovim nogama, a obojica su – zajedno sa tronom i mrtvacem na njemu, pali u ponor.
Blagi je osjećao kako pluta po beskonačnoj tami. Nije bilo ničega oko njega. Samo on – da li je to on? Pitao se. I crnilo. Svuda oko njega. Da li je ovo kraj svega? Jesam li mrtav? Pitao se. Plutao je jedno vrijeme po tom crnom beskraju, ne razmišljajući ni o čemu specifično. Dok nije čuo bolno cviljenje. Iz nekog razloga, to cviljenje ga je boljelo više nego smrt u kojoj se nalazi. Postajala je sve glasnija i glasnija, okruživala ga – zaglušivala ga sa svih strana. Boljela ga je onoliko koliko je boljela i onoga ko je cvilio – i tada se sjetio. „SREBRENI!“ vrisnuo je, i oči su mu se naglo otvorile. Sva osjetila su mu se iznenada povratila, i val boli koji ga je zapljusnuo je prijetio da će ga onesvijestiti. Blagi je glasno urliknuo, i udario pesnicom od kameni pod. Kameni pod. Pogledao je u vis, i ugledao je veliku rupu kroz koju su propali kada je pod pukao pod njima. Slabašni tračak svjetlosti je dopirao s vrha, i Blagi je znao da sunce još nije potpuno zašlo. Cviljenje. Naglo je trznuo glavu, i sav se sledio kada je ugledao Srebrenog kako leži pod hrpom velikih kamenova, a ispod njega se počinje nazirati rastuća lokva krvi. „SREBRENI! NE!“ vrisnuo je Blagi. „DOLAZIM PRIJATELJU! SPASIT ĆU TE!“ galamio je Blagi, panično i prestrašeno. Sama pomisao na to da će izgubiti svog najboljeg prijatelja, psa uz kojeg je proveo čitavo svoje djetinjstvo, sa kojim je prolio nebrojene suze, i koji ga je spasio od preteške tuge koja ga je obuzela onda kada mu je otac poginuo. „Idem!“ Blagom je glas bio sve slabiji. Shvatio je da ne ustaje. Tada mu je opet ona oštra bol, koja je dolazila iz pravca nogu, prošla kroz tijelo. Htio je da se onesvijesti. Skupio je snage i pogledao prema svojim nogama.
Nogu nije bilo. Blagi je zanijemio kada je ugledao ogromnu kamenu kocku, ispod koje se naziralo vlažno, smrvljeno meso koje se nalazilo u lokvi krvi. Kamen je pao na Blagove noge. Bio je toliko veliki da ih je kompletno smrskao i otkinuo u koljenima. Blagi je osjetio kako mu se želudac diže, te se nadvio na stranu i povratio jutrošnji doručak. „Nemam nogu?“ upitao je nikog posebno. „Neću se moći vratiti kući.“ Konstatovao je. Srebreni je bolno zacvilio, a Blagome je jedna suza skliznula niz obraz. „Neću te napustiti, prijatelju. Dolazim.“ Blagi se, uz vrisak, okrenuo na stomak – te koristeći ruke, krenuo puzati prema Srebrenom. Iz batrljaka mu je tekla krv, i ostavljala mokar, krvavi trag iza njega. Svaki centimetar koji je prešao, Blagi se osjećao sve slabije i slabije. Ali je, uz ogroman napor, uspio da se dovuče do Srebrenog. Njegove krupne pseće oči su tužno pogledale u dječaka, kojemu su suze tekle niz lice. „Ja sam kriv za ovo. Trebao sam ostaviti prokleti mač. Ja sam kriv. Ja sam kriv. Ja sam kriv. Ja sam kriv.“ Blagi je ponavljao i jednom rukom, slabašno milovao Srebrenovo krzno. Srebreni je prestao da cvili, te je ispustio neki tužan zvuk – u kojem je Blagi razumio: „Sve je u redu. Biće sve u redu.“ Briznuo je u plač. Sjetio se majčinih riječi od prije par sati: „Ne znam kako bih izdržala da i tebe izgubim.“ Rekla mu je. On joj je rekao da se ne brine. Da neće dopustiti da mu se išta desi. Vrisnuo je. Bolno i frustrirano. Vrištao je, a Srebreni mu se pridružio slabašnim zavijanjem, onako slomljen i pritisnut teškim kamenjem.
Blagi mu se približio još malo, i obgrlio ga svojim rukama, zagnjurujući svoju glavu u njegovo krzno. „Neću dati da ti se išta desi, Srebreni. Biće sve u redu. Neće nam ništa biti. Preživjet ćemo.“ Ponavljao je Blagi, ponovo i ponovo. Kao neku mantru koja ga je smirivala.
Osjetio je nešto u dubini svog bića. Nešto nedefinisano. Nešto – moćno? U dubini njegovog želuca, Blagi je osjetio kako se nešto pomjera i kako počinje da raste. Osjetio je kretanje. Kretanje koje je slično kretanju rijeke – tečno, neprekidno. Kolalo je kroz njega kao što kola krv. Osjetio je svoju krv kako teče kroz njega. Na više stotina malih krvnih sudova i vena, svi pulsiraju i omogućavaju protok krvi u njemu. Osjetio je srce kako slabašno lupa. Osjetio je manjak krvi u svom ogranizmu i kako bi trebao da uradi nešto povodom svoje dvije ogromne otvorene rane na mjestu gdje bi mu trebale biti noge. Instinktivno je posegnuo u dubinu tog tekućeg, neprekidnog toka i usmjerio ga prema svojim ranama. Prestao je da krvari. Sada je osjetio nešto skroz drugačije. Osjetio je tokove energije svuda oko sebe. Poput milion malih rijeka, koje se ulijevaju jedna u drugu, koja prolaze jedna kroz drugu, koje teku paralelno jedne s drugom i preljevaju se jedna iz druge, miješajući se i ne miješajući se. Osjetio je – moć. Moć koja prožima čitav svijet svuda oko njega. Moć koja kola kroz njega. Moć koja se nalazi u njemu.
„Neće nam ništa biti. Preživjet ćemo. Biće sve u redu.“ Te tri misli su mu odjekivale u glavi, dok je on bio izgubljen u tom okeanu energije u kojem se odjednom našao. Osjetio je ledeni kameni pod ispod sebe. Osjetio je svoje tijelo kako se odupire gašenju, jer crpi energiju iz beskonačnog okeana koji je svuda oko njega i uvlači je u sebe. Osjetio je podrobljena rebra, probušena pluća i smrskano srce koje će svakog trenutka prestati da kuca. Osjetio je ljubav kako teče prema sebi, iz pravca Srebrenog. Znao je i osjećao svako Srebrenovo bolno mjesto. U njemu se javio još jedan izvor energije – žestok i drevan. Poput okeana koji je osjetio, ali mnogo više potentnjiji i moćniji. Blagi je zgrabio tokove energije sa svih strana – zgrabio je tok energije svog Tijela i tok Esencije okeana energije oko sebe – i oba ih usmjerio prema Srebrenom. U glavi mu je odjekivala jedna jedina riječ – ŽIVI!
Tokovi Tijela i Esencije su poput dva ogromna stuba poletili u zrak iznad Blagog, te su se obrušili na Srebrenog sa silom hiljadu udaraca kovačevog čekića. Osjetio je kako Srebrenovo srce počinje opet kucati, kako mu pluća zacijeljuju. Kako mu se rebra vraćaju na svoje mjesto. Kako Srebrenova energija raste. Osjetio je kako postaje sve veća i snažnija, poput ogromnog vrtloga u moru. Čuo je tup zvuk kamenja od pod, koje je Srebreni zbacio sa sebe. Čuo je sebe kako govori: „Živi.“
Sve je nestalo. Ostala je samo iznenadna tama. Blagi je opet plutao bespućima mraka svog uma.
Blagi je otvorio oči. Nalazio se u svom krevetu, zašuškan u mnoštvo deka. Zbunjeno je pogledao sa svih strana – i istina, bio je u svojoj sobi. Na stolu pored njega se nalazila čaša vode, i on se instinktivno pokušao odgurnuti nogama od madrac da se uspravi i napije vode. Ali se zaledio kada je shvatio da nema čim da se odgurne. Strgnuo je one silne deke sa sebe, i otkrio da mu se noge završavaju kod koljena. Nije čuo otvaranje vrata dok je nijemo buljio u svoje, zavojima prekrivene batrljke. Osjetio je kako mu neko drma cijelo tijelo, i zbunjeno se okrenuo prema izvoru drmanja. Ugledao je uplakano lice svoje majke, koja ima divan osmijeh na svom licu, dok joj se suze slivaju niz obraze. Zagrlila ga je. „Tu si! Tu je moj hrabri sin, tu je moj dragi sin. Tu je moja ljubav, živa i zdrava.“ Ponavljala je dok ga je stiskala i milovala po kosi.
Blagom se u tom trenutnku u ponovno odigravala čitava njegova nesreća. Sve što je preživio, proživio je još jednom. „Srebreni!“ uzviknuo je. Majka se odmakla od njega, i pomilovala ga po obrazu, sa zabrinutim izrazom na licu. „Blagi...Srebreni je...“ počela je, a njemu su odmah suze krenule na oči. „Nemoj mi reći da je mrtav?“ rekao je kroz plač. „Nije mrtav, ne! Nemoj plakati, Srebreni je živ.“ Blagi je šmrknuo. „Pa šta je onda?“ pitao je, zbunjen. „Zašto si tako zabrinuto to rekla?“
„Srebreni je drugačiji. Promijenjen. Najbolje bi bilo da vidiš sam za sebe.“ Rekla mu je majka.
„Pa volio bih, ali...ne znam kako ću.“ Stisnuo je svoju butinu iz sve snage, ne znajući kako da se ponaša, sada kako nema noge. Njegova majka je ustala i dogurala kolica sa točkovima do kreveta. „Dođi, pomoći ću ti da uđeš u njih.“ Pružila mu je ruku. On je gledao u nju par trenutaka i onda je prihvatio njenu ruku, a ona mu je pomogla da se smjesti u kolica. „Koliko sam dugo spavao?“ upitao je, dok ga je ona gurala prema izlazu iz sobe.
„Pet dana, sine.“ Ona je tiho rekla.
„PET DANA!“
„De, de. Smiri se tu. Kada te je Srebreni donio ovdje svog krvavog, nakon što je sunce davno zašlo, mislila sam da si mrtav.“ U tišini ga je gurala preko hodnika. „Ali, na svu sreću, nekako si uspio da ostaneš živ uprkos tome što si izgubio toliko krvi. Čak su ti i noge...zacijelile.“ rekla je sa čuđenjem.
„Kako misliš zacijelile? Kamen mi je smrskao noge, ne vjeruje da za pet dana mogu zacijeliti...“ sjetio se energije koju je usmjerio prema zatvaranju rana na svojim nogama, i prođođe ga žmarci.
„Sada, važno je da se ne prepadneš kada vidiš Srebrenog.“ Reče mu majka, i otvori vrata. Blagi je osjetio tople zrake jutarnjeg sunca kako ga obasjaše, te nasloni glavu na naslonjač od kolica i zatvori oči, dajući sebi par trenutaka da uživa u suncu. Odjednom osjeti kako se preko sunca spusti ogromna sjenka – neprirodna sjenka, jer nijedan oblak nije toliko brz. Polahko je otvorio jedno oko i vidio je drugo oko. Srebrenovo oko.
Oko koje je bilo veliko kao njegova glava. A to veliko oko se nalazilo na još većoj glavi koja se nalazila na još većem tijelu. Srebren je bio ogroman. Stajajući, bio je visok skoro do krova Blagove jednospratne kuće. Blagi je dobar sa procjenjivanjem veličina. Srebreni je sigurno bio visok nekih pet metara. Ne samo to, nego je na Srebrenom bilo drugih promjena. Više nije toliko podsječao na psa koliko je podsjećao na Vuka. Oštrije uši, veća i jača čeljust, manje zaobljeno lice...ali oči su i dalje bile oči njegovog Srebrenog. Njegovog najboljeg prijatelja. I lice njegovog najboljeg prijatelja je imalo toliko velik jezik da se Blagi bojao da će ga progutati cijelog ako bi ga polizao, a krenuo je da to uradi. Srebreni se približio i svojom ogromnom njuškom nježno dotakao dječaka, a Blagi ga je zagrlio sa onoliko snage koliko je mogao da prizove u svoje ruke. Srebreni je otišao i legao pored vrata od štale. Bio je velik kao trećina te drvene građevine. Dječak se nije mogao suzdržati nego da se nasmije na taj prizor.
„Rekao sam ti mama, da se ne brineš. Neću dati da mi se išta desi. A ni tebi, ni Srebrenom.“ Na licu mu se pojavio zadovoljan osmijeh, kako se naslonio nazad u svoja kolica.
I osjetio tokove Tijela i Esencije koji su proticali između njega i Srebrenog, vežući ih.
-
Comments
Post a Comment