Dubina Egzistencije

Vrijeme sporo prolazi. Opet.
Gledam u zidni sat – te svaki otkucaj kazaljke za sekunde čujem kao da je najglasniji zvuk na svijetu. Odjekuje u meni.

Ili je to do mene i mog poodmaklog izolacijskog ludila, ili stvarno postoji neki nevdiljivi, nepojmljivi sklad u Univerzumu koji se može očitovati kroz protok vremena i zvuk satnih kazaljki.
Često ćete pročitati „tik-tok“ kao onomatopeju koja se koristi za kazaljke, ali istina je sasvim drugačija. Nema razlike u zvucima. Svaki pomak kazaljke je sličan onom prethodnom. Identičan, skoro. Kao da, u tom jednom mehaničkom pokretu koji traje čitavu sekundu - taj zvuk se rodi, ostari i umre.

Tak. Tak. Tak. Tak. Tak. Tak.

I tako čitav dan. Svaki dan. Svaki mjesec. Svake godine. Zauvijek.

Čudan je to koncept. Zauvijek. Nekad se zapitam kako to izgleda kada nešto nema početka, i nema kraja. Beskonačno. Vječno. Nepojmljivo.

Um mi počne tonuti, u nevjerovatne dubine. Dubine kakve nikada dosad niste vidjeli, nit kakve možete zamisliti. Dubine gdje svjetlo prestaje biti koncept – prestaje biti misaoni konstrukt. Dubina u kojoj se sve emocije, brige i misli rastaču na ništavilo. Dubina gdje se gubi svaki osjećaj selfa. Dubina koja...nije neprijateljska.

Štaviše, ako dobro naćulite vaš koncept sluha (jer tjelesni osjeti i čula prestaju da važe na toj Dubini, te se pretvaraju u koncepte), čut ćete Zov.

Zov koji je ljepši od najlepšeg ptičijeg cvrkuta, a strašniji od najstrašnije priče ikada ispričane, zbog koje su ljudi vlastitim rukama sebi kopali oči i pokušavali pobjeći sami od svojih misli. Zov u kojem se isprepliću dobro i zlo, lijepo i ružno, konflikt i pomirenje, mržnja i ljubav, uništenje i nastanak, početak i kraj – Zov koji je sastavljen od suprotnosti koje se skladno spajaju jedna s drugom; čiji prodorni zvuk natapa svaku vašu ćeliju, svaki vaš atom i ispunjava ga strahom koji se jako brzo smjenjuje sa elacijom, i divljenjem.

Ljudski um često ima potrebu da ono što ne razumije protumači koristeći procesuiranje kroz najprimitivniji, ali i najmoćniji filter koji posjedujemo: strah od nepoznatog.

Mnogi, kada se drznu na put u Dubinu – na nju reaguju sa gađenjem, i odbojnošću. Reaguju na nju tako što se ne prepuste njenom ledenom zagrljaju, nego se svim silama pokušavaju otrgnuti od njega – ujedajući, grebući, ritajući se...radeći sve moguće samo da se odupru čeličnom stisku Dubine.

A kada im užasna i divna pjesmu Zova počne prožimati biće, onda se u njima otključa najdrevniji instinkt koji postoji u sklopu ljudskog bića, koji je u nama od naših najranijih početaka – zaključan u nama od vremena prije vremena, kada vrijeme nije bilo vrijeme i kada je postojanje bilo nepostojanje, a sve je bilo ništa – dok je u isto vrijeme opet, bilo nešto. Sve i ništa, odjednom. Stvari koje u isto vrijeme ne postoje, nastaju, postoje i bivaju uništene. Kvantno stanje postojanja i nepostojanja koje se ne može lagano razumjeti koristeći ograničeni ljudski razum čiji je jedini instinkt, kada se suoči sa ovakvim nemogućim konceptima koji plutaju u eteru Dubine i koji se očituju u divnom zvuku zastrašujućeg Zova, da se prepusti praiskonskom Strahu koji može odvesti osobu niz jedan jedini put: onaj koji je Finalan.

Kada se nalazite u Tami Dubine, kada osjetite kako plutate u Prostoru bez prostora, kako slušate Zov i njegovu pjesmu bez zvuka, kada vidite bez vida, i čujete bez sluha – onda se samo prepustite Dubini. Zatvorite vaše oči, ali otvorite vaše biće i dozvolite joj da vas obuzme, da vas obgrli, da vas stisne svojim čeličnim stiskom i da vas zdrobi i pretvori u prah – te da vas nanovo skroji iz ničega, miješajući vašu esenciju sa eterom same sebe. Vaš um, koji je ništa do konstrukt kolektivne svjesne podsvijesti koja nijemo pulsira na dnu Dubine poput nekog ogromnog srca čiji svaki otkucaj je poput zaglušujućeg, sinhronizovanog udara nebrojenih čekića koji zvuče kao gromovi koji dolaze sa svih strana oko vas, se vrati unutar vašeg fizičkog tijela koje ima postojan trenutak u vremenu i prostoru kojeg razumijete na primitivan način svojstven korištenju vaših fizičkih osjetila – i budete Preporođeni.

Dubina je uvijek tu. U vama. Posmatra vas. Posmatra Svijet kroz vas.

A unutar vaše lobanje, u dubini vašeg uma čujete strahoviti, ali zanosni Zov, koji odjekuje u Tami.

A kada otvorimo Oči, i pogledamo u sat...čujemo ujednačeni, sinhronizovani otkucaj kazaljke na satu.

Otkucaj u kojem odjekuje Početak i Kraj. Nikad i Zauvijek.

Tak. Tak. Tak. Tak. Tak. Tak. Tak. Tak.

Tak.


(nešto malo drugačije, napisano na Bosanskom)