(NAPOMENA: ova priča je nastavak na OVU priču)
„Jesi siguran da je ovo to selo?“ upita Ariana, iskusni Lovac sa stažom od petnaest godina. Kaput njene Lovačke uniforme se vijorio na blagom povjetarcu koji je sa sobom širio miris šume. Visoko drveće je okruživalo Arianu i njenog partnera, Samuela dok su laganim korakom vodili svoje konje niz šumski put.
„Ako je vjerovati mapi, na pravom smo mjestu. Mislim da ćemo naići na prvu kuću ako nastavimo niz ovaj put.“ Odgovorio joj je Samuel, dok je zadubljeno gledao u mapu raširenu preko svog sedla. Ariana je namjestila svoj rapir i munula konja u blagi kas. „Onda se nemamo šta zadržavati na putu. Nisam sigurna ni da ovdje postoji taverna u kojoj se možemo smjestiti, tako da nas vrlo vjerovatno čeka noć u šumi.“ Samuel je stigao. „A ne želimo da provedemo noć u Tarbonskoj šumi.“ Rekao joj je, skenirajući njihovu okolicu svojim istreniranim očima. On je imao malo više iskustva od nje – radeći kao Lovac zadnjih dvadeset godina svog života. „Ne želimo.“ Ona je rekla.
Vjetar je prestao da puše. Svud oko njih se čuo cvrkut ptica koje su pjevale svoju veselu pjesmu, ne mareći za tim što se u šumama oko njih nalaze Aberacije. Ariana nekada poželi da je bezbrižna poput ptice. Svoje djetinjstvo je provela sanjareći o slobodi da ide gdje hoće i da radi šta hoće. Naravno, svijet funkcioniše tako da ako želiš da preživiš, onda ti trebaju i prihodi pomoću kojih možeš da osiguraš svoju bezbrižnost. Zato se pridružila Lovcima. Obećanje o avanturi i životu ispunjenom uzbuđenjem. Istina, Ariana je već par puta obišla čitav Pelaraam, radeći misije u svim ćoškovima kontinenta. Jedino još uvijek nije bila u Aforiji – ta pustinjska zemlja ispunjena raznim čudesima, vjerovatno prenapuhana pričama raznih bardova koji mogu smisliti bilo kakvu laž za malo novaca. Da budemo iskreni, Ariana ne voli vruće krajeve, što je jedna od karakternih osobina većine ljudi koji dolaze iz Sjevernog dijela Carstva Sredine – i pustinja joj zvuči kao grozno mjesto.
Samuelu su oči blještale plavim sjajem. „Ima li ičega?“ upitala ga je Ariana. On je gledao prema Sjeveru – u pravcu u kojem su išli. „Osjetim blagi trag Ruhanaana. Budi spremna na sve, vrlo je moguće da ćemo naići na maga.“ On je bio Selmanskog porijekla, što se dalo vidjeti po njegovoj maslinastoj koži. Vjerovatno ima Aforijske krvi u sebi, Ariana je mislila. Prvi put su zajedno na misiji, a o Samuelu je čula dosta dobroga. Pored toga što je bio Lovac, bio je poznati mag iz Bibliotekarskog Reda.
Manje od dvadeset minuta kasnije, u daljini se nazirao dim koji se dizao iz dimnjaka jedne usamljene kuće koja je bila okružena velikom farmom. „Hoćemo li zastati da ispitamo ljude koji žive ovdje?“ upitala je Ariana. „Naravno. Moguće je da Lovci nikada nisu zalazili ovako duboko u Tarboniju, ali uz malo sreće i par uljudnih riječi, vjerujem da nas neće najuriti.“
Kada su se približili imanju, ugledali su ženu kako vrijedno radi u svojoj bašti blizu kuće. Na zvuk kopita, stala je sa radom i digla glavu, posmatrajući ih. Lovačka uniforma je krojena da, u jednoj mjeri, izgleda poput vojničke – te su zbog toga lovci uglavnom nosili tamne boje na sebi i skoro pa uvijek su izgledali blago zastrašujuće i autoritativno. Ariana i Samuel su bili u crnim kaputima, a Samuel je čak nosio svoj trokutasti šešir, dok je Ariana pustila svoju svijetlo smeđu kosu da joj pada niz leđa.
„Dobar dan, gospođo“ uzviknuo je Samuel, zaustavljajuću konja.
„Dobar dan, putnici.“ Odgovorila im je žena. „Kako vam mogu pomoći?“ bila je jako lijepa žena, sa iznimno ugodnim crtama lica – njena duga smeđa kosa uredno svezana u punđu, prošarana sijedim dlakama.
„Željeli bi smo da vas pitamo par pitanja, ako nije problem?“ reče Samuel, i siđe sa svog konja. Ariana ga je pratila.
„Naravno, izvolite.“ Žena reče, brišući ruke od svoju radnu kecelju, približivši se paru Lovaca.
„Moje ime je Samuel, a ovo je moja partnerka Ariana. Mi smo Lovci.“ On reče, poklonivši se. Žena ga je gledala par trenutaka, vjerovatno zbog njegove tamne kože. Bio je svjestan da se ističe kao svjetiljka u mraku, ovako daleko na Sjeveru Pelaraama.
„Lovci kažete. A šta to lovite?“ upita ih ona sa blagom notom nepovjerenja u glasu.
„Nismo klasični lovci, istina. Lovimo nadnaravne priče, pojave i zvijeri – blago rečeno.“ Reče Ariana.
„Hm. Avanturisti?“ žena ih pita.
„Može se reći tako. Avanturisti koji ne žele nikome nauditi. Naravno, nikome osim onima koji naude nevinim ljudima.“
„U redu. Pitajte to što ste željeli da me pitate – samo da znate, ovdje nema nikoga ko želi nauditi ikome.“ Reče im žena.
„Nedavno smo dobili vijest iz našeg Sjedištu u Elderhartu, da su ogromna čudovišta viđena u Sjevernim šumama Tarbonije. Kada smo istraživali glasine, suzili smo područje na ovaj dio Tarbonskih šuma. Vaše imanje je dio sela Khamenzida?“ pitao je Samuel, skidajući svoj šešir, otkrivajući glatko tjeme koje je bilo istetovirano magovskim simbolima, formirajući neku vrstu mreže na njegovoj glavi.
„Khamenzid je nekih petnaest minuta jahanja odavdje, ali da – smatramo se dijelom sela. Samo je naše imanje najudaljenije od sela.“ Žena reče i prekrsti ruke. „Gospodine Samuele, ja ne znam ni za kakva ogromna čudovišta u šumama oko nas, a živim ovdje već četrdeset godina.“
„Jeste sigurni u to?“ upita je Ariana.
„Gospođo Ariana, ja jesam možda ostarila, ali moje oči i uši još uvijek savršeno funkcionišu – u to vas uvjeravam.“ Žena je pogledala sa jednom podignutom obrvom.
„Oprostite mi, samo, znate – posao nam je takav da moramo sve da istražimo.“ Ariana reče postiđeno.
„U redu je, nema nikakve uvrede. Dođite, mora da ste dugo putovali. Možete sjesti i popiti topao čaj, a o tim vašim čudovištima...možda moj sin zna nešto više. On često zalazi u šume.“ Žena se okrenula i krenula prema kući. „Hodite.“ Pozva ih.
Samuel i Ariana se pogledaše, te krenuše za ženom, vodeći svoje konje za uzde.
Kada su se približili kući, čuli su ženu kako doziva: „Blagi, imamo goste. Ostavi oranje za kasnije.“ Onda se opet okrenu prema Lovcima. „Sad će moj sin doći, a ja ću vas zvati kada čaj bude gotov.“ Potom nestade u kući.
Iza kuće se pojavi visok momak, naočit – poput svoje majke, sa dugom smeđom kosom uredno svezanom u rep. Atletski građen, razvijenih ramena, nosio je jednostavnu tuniku sa podvrnutim rukavima. Jedna stvar se isticala u vezi njega. Imao je dvije drvene noge. Nisu bile obične drvene noge, nego su izgledale poput pravih, ljudskih nogu – samo što su očigledno bile napravljene od drveta. Majstorska izrada se očitavala u izrezbarenim šarama koje su se prostirale preko čitave površine drvenih ploča, a ondje gjde su bili zglobovi se nazirao metalni odsjaj koji je indicirao da je jako spretan majstor napravio ovaj par nožnih proteza. Nogavice hlača su mu bile odsječene u koljenima, tako da su se njegove drvene noge vidjele u potpunosti.
„Dobre su, zar ne?“ reče on, sa osmijehom, kada je vidio da Samuel i Ariana gledaju u njih. „Sam sam ih napravio.“ Na licu mu se vidio ponos. Očigledno nije imao puno prilike da se pohvali nekome sa svojim radom.
„Vidio sam mnogo proteza i Kristaludova, ali rijetko koji je izgledao tako spretno napravljen poput tvojih. Zadivljen sam.“ Reče Samuel, i pruži mu ruku. „Ja sam Samuel, Lovac.“
„Blagi, drago mi je.“ Reče Blagi, i prihvati Samuelovu ruku. „A ti si?“ upita Arianu.
„Ariana, također Lovac. Drago mi je Blagi.“ On prihvati i njenu ruku.
„Daleko ste od kuće, Lovci. Mislim da vaš Red nikada nije zalazio u ove krajeve.“ Reče Blagi.
„U pravu si. Nismo. Ovo je prva misija koju imamo ovako daleko na Sjeveru.“ Na Samuelovom licu se vidilo znatno olakšanje jer ne mora da objašnjava Blagom ko su Lovci i čime se bave.
„Po svemu sudeći, ovdje ste zbog nečije prenapuhane glasine. Vjerujte mi, ništa interesantno se ne dešava u blizini Khamenzida. Čak nismo imali ni Ljudozvjerski napad već jedanaest godina. Sumnjam da postoji išta što bi moglo privući pažnju Lovaca, iskreno.“ Blagi se počešao po potiljku.
„Dobili smo informacije iz više izvora da se po šumama u okolini Khamenzida često viđaju ogromne, čudovišne siluete – što nam zvuči poput Aberacije.“ Reče Ariana.
„Aberacije su šta?“ upita Blagi.
„Čudovišta, monstrumi, neprirodna bića nastala zbog nekontrolisane divlje magije koja su smrtonosna po sve u svom okruženju. Otprilike. Ima ih raznih vrsta i varijacija, ali da ne duljim priču – Aberacije su opasne zvijeri koje trebaju biti ubijene.“ Samuel vrati šešir nazad na svoje ćelavo tjeme. „Hladno vam je ovdje.“
„Možda nisi navikao na Tarbonsko vrijeme. Iznenadio bi se kad bih ti rekao da je kasno proljeće.“ Blagi mu se nasmija. „Što se tiče tih vaših Aberacija – ne mogu reći da sam vidio ijednu, to jeste, išta slično vašem opisu. Jedino što ovdje imamo su životinje. Ponekad vidimo medvjeda ili vuka koji se približe rubu šume, ali to je to. Doduše...“ Blagi zastade.
„Doduše?“ Ariana podiže obrvu.
„Tu je i Srebreni.“ Reče Blagi.
„Srebreni?“
„Da. Moj pas.“
„Ne vidim problem u tome što imaš psa, Blagi.“ Reče Ariana.
„Možda ćete vidjeti problem kada ga vidite. Ali uvjeravam vas, Srebreni je najumilnije stvorenje koje ćete upoznati – osim onda kada je ljut, tada bih i ja najradije pobjegao od njega, ali se nekako izborim s njegovom naravi.“
„Preostaje nam da ga vidimo, zar ne?“ upita Samuel.
„Valjda je tako. SREBRENI!“ prodera se Blagi, te stavi dva prsta na rubove usana i zviznu triput.
„Sad će on.“ Reče, i okrenu pogled prema šumi.
Samuel i Ariana razmijeniše dva zbnunjena pogleda. Samuelu oči bljesnuše plavom bojom, te uputi znatiželjan pogled prema Blagom – oko kojeg je bila aura Ruhanaana. U šumi se začulo pucanje drveta, te zvuk koraka koji su odjekivali po zemlji. Ariana se mogla zakleti da je osjetila jedva primjetno podrhtavanje tla. „Jako je bitno da ne reagujete burno kada ga vidite.“ Blagi reče i istupi ispred njih.
U dubini šume, na tren oka sijevnu sjena nečega brzog. Nečega velikog. Ponovo sijevnu, ovog puta bliže. Sada je sjena postala ujednačena, i postajala je sve veća, sve dok svjetlost nije obasjala srebrnasto krzno na psećoj glavi. Sve bi bilo u redu, da ta glava nije bila velika kao pola Samuelovog konja. Pas – koji je više ličio na vuka nego psa, istupi između drveća i laganim korakom krenu prema Blagom. Bio je ogroman. Dvaput viši od Blagog, a on je bio visok momak. Nevjerovatno veliki pas mu priđe i spusti glavu prema njemu, a ovaj ga s ljubavlju zagrli i počeša objema rukama iza ušiju na glavi koju je jedva uspjevao da potpuno obuhvati.
Samuelove oči su plamtjele plavom svjetlošću, i Ariana je držala jednu ruku na balčaku svog rapira. „Vidiš li ti ovo?“ upita ga bojažljivo.
„Vidim. Nevjerovatno je. Pas zrači jako potentnom aurom. Produkt je moćne magije.“
„Aberacija?“ upita Ariana, lagano pomjerajući svoje tijelo u borbeni stav.
„Ne – nije Aberacija. Sasvim običan pas. Dobro, ne sasvim običan. U njemu je čisti Ruhanaan. Nema traga divljoj magiji.“ Ariana i Samuel se vidno opustiše, te Ariana skloni ruku sa svog mača, a Samuelove oči prestadoše da svijetle. „Fascinantno.“ Prošaputao je.
„Ovo je Srebreni. Srebreni, ovo su Samuel i Ariana.“ Pas je svojim krupnim očima posmatrao Lovce, koje su djelovale kao da razumiju ono što Blagi govori.
„Priđite, slobodno. Ne ujeda.“ Blagi se gromko nasmija. „Lezi.“ Naredi ogromnom psu, i pas ga posluša. Spusti se na zemlju, i leže. Izgledao je velik poput kakve manje šupe. Blagi se baci u njegovo srebrnasto krzno i počeše da se igraju. Samuel i Ariana su ostali bez riječi. Gledajući psa velikog poput Selmanskog slona kako se igra sa znatno manjim Blagim – isto kao da je obično, veselo štene. Srebreni je bio radostan. Mahao je svojim masivnim repom, i stvarao je blagi povjetarac, a Blagi se radosno smijao dok su se razigrano hrvali par minuta.
„To vam je Srebreni. Sada, ne znam kako te vaše Aberacije izgledaju, ali on je jedan sasvim običan pas. Dobro, nije baš SASVIM običan.“ Reče Blagi, prilazeći Lovcima.
„Iskreno, nikada u životu nisam vidio ovakvo nešto – a Lovac sam već dobrih dvadeset godina.“ Reče Samuel.
Ariana je bojažljivo prišla Srebrenom, koji je gledao svojim radosnim očima. Nagnuo je svoju glavu prema njoj. „Slobodno ga pomiluj. Posebno voli kad ga češkaš iza desnog uha.“ Doviknuo joj je Blagi. Ariana je isprva pažljivo pružila ruku prema Srebrenom – ali jednom kada ga je dotakla i osjetila njegovo mekano krzno, kao da joj je ruka utonula. Ubrzo se i ona radosno smijala i uzbuđeno podvrištavala kada je Srebreni inicirao igru sa njom.
„Tvojih ruku djelo?“ Samuel upita Blagog.
„Biće da jeste. Od svih životinja, on je jedini ostao ovakav. Kunem se, mislim da je sve veći i veći iz dana u dan.“ Blagi prekrsti ruke.
„Čekaj malo, svih životinja?“
„Da. Imam tu – moć? Šta li je. Mogu da liječim životinje sa dodirom. Ne samo to, mogu da ih učinim da budu jače i veće nego što inače jesu. Ali to traje jako kratko, pa se sve vrate na svoju originalnu veličinu.“
Samuel zausti da nešto kaže, kada se vrata kuće otvoriše i Blagova majka ih pozva unutra. „Čaj je gotov! Hajde, dok je još topao!“ i opet nestade u kući.
Blagi se nasmija. „Više se bojim nje nego Srebrenog. Bolje da je poslušamo što prije. Dobro nam došli.“ Zaputi se prema kući.
Samuel pozva Arianu, te i njih dvoje uđoše u kuću, a Srebreni leže ispred ulaznih vrata kao vrijedan pas čuvar. Ariana pomisli kako se teško onome ko pokuša da naudi bilo kome na ovoj farmi.
„Dajte da vam ostavim kapute, toplo je u kući“ reče Blagi, pružajući ruke prema Lovcima. Oni skidoše kapute i dadoše ih njemu. Blagi ode u susjednu sobu, a žena pozva Arianu i Samuela da slobodno uđu dublje u kuću. Prošli su jednim hodnikom i osvrtali se oko sebe. Za usamljenu kuću na rubu šume, bila je jako uredna i lijepa. Ariana je očekivala da će biti prašnjava i prljava, obrasla grmovima i neodržavana, ali je bilo ugodno iznenađena. Kuća je izgledala puna ljubavi. Okrečena mekanim i toplim bojama, sa vazama cvijeća na svakom ćošku i šarenim tepisima sa zanimljivim geometrijskim šarama, poredane u zanimljive šablone kakve Ariana nije dosada vidjela. Klak – klak – klak – klak. Zvuk drvenog klepetanja se čuo iza njih i Blagi se uspio progurati između Lovaca. „Ovamo.“ Proveo ih je kroz veliku kuhinju, i odveo do velike dnevne sobe, gdje su na stolu već bile poredane šoljice i velik čajnik iz kojeg se pušila vrela para.
Blagi pokaza na dvosjed, koji je bio smješten naspram ogromnog dvoručnog mača koji je stojao obješen na zid, ispod kojeg se nalazio oštećeni Kristalud. Viteška Ruka, pomisli Samuel.
Ariana i Samuel sjedoše, i tamnoputi čovjek pristojno skide svoju kapu, te je uredno stavi pored sebe. Žena, Blagova majka, je bila sva ushićena. Očigledno je da nije imala goste dugo vremena, te je uživala u ovom trenutku. „Ovo je moj domaći čaj, da znate. Blagi i Srebreni odu jako duboko u šumu i donose mi biljke raznih boja i oblika. Neke od njih nikad nisam vidjela dok ih nisu donijeli.“ Nasmija se za sebe. „Znam kako ovo zvuči. Ne brinite, imam malo iskustva kao vidarka te znam kako da testiram biljke na otrov. One koje nisu otrovne, iskoristim za čajeve. One koje jesu – pa već se nađe neka primjena za njih.“ Blagi pogleda u majku. „Nisi baš morala da im spominješ otrove odmah.“ Okrenu se prema Lovcima. „Oprostit ćete joj. Nemamo goste toliko često – ali, uvjeravam vas, ovaj čaj je odličan. Niste nikada dosad probali nešto ovako.“ I pruži šoljicu prema majci, koja ga na trenutak prostrijeli pogledom – ali shvati šta Blagi želi. Nasula mu je punu šoljicu čaja koji je imao divnu prozirno-zlatnu boju. Miris koji se raširio sobom je bio prosto nevjerovatan. Slatkast, skoro kao da ste uzeli kašiku meda, a u isto vrijeme svjež, poput sada istucanog lista mentola – dok su se kroz sve to provlačili isprepleteni mirisi lavande, nečega sličnog kamilici, cijeđenog limuna i đumbira.
Blagi je uzeo svoju šoljicu, puhnuo u nju par puta, te otpio gutljaj. „Nikada mi neće dosaditi ovaj ukus.“ Reče i uze još jedan gutljaj.
Samuel je, neznajući, digao svoju šoljicu i željno je pružio prema ženi. Ariana je uradila to isto. Žena im pažljivo nasu čaja, i onaj predivni miris se ponovno raširio oko njih – mameći ih svojom zanimljivom teksturom. Otpijajući po gutljaj, oči im se razrogačiše u iznenađenju. „Ne očekujete ukus. Svaki gutljaj je kao prvi. Ne znam kako je to uradila, ali moja majka je mag kada je u pitanju spremanje čajeva.“
Neko vrijeme su uživali u čaju, prije nego je Samuel progovorio. „Čaj je zaista...izvrstan. Priznanje za vas...gospođo?“ Samuel zastade.
„Zovite me Alina.“ Ona reče, sa osmijehom.
„Gospođo Alina. Govoreći kao neko ko se rodio u zemlju u kojoj se pije jako mnogo čaja, ovo je nešto nevjerovatno.“
„Zaista. Inače nisam neki ljubitelj čaja, ali kad bih mogla da pijem nešto svaki dan do kraja života, mislim da bi to bio ovaj vaš čaj.“ Ariana je već iskapila svoju šolju, ostavljajući na sto. Oči su joj svako malo skretale prema čajniku. Blagi ustade i nasu joj još jednu šoljicu. Ona ga pogleda zahvalnim pogledom i tiho reče: „Hvala ti.“ On samo klimnu glavom.
„Hvala vama, Samuele i Ariana. Nemam puno prilike da ga serviram bilo kome osim nama dvoma – jer, kao što blagi reče, ne dobijamo puno gostiju ovuda. Ako neko dođe, uglavnom je to da im Blagi pregleda ranjenu ili povrijeđenu životinju. Većina njih pokuša što prije da pobjegne sa imanja nakon što ugledaju Srebrenog – pa smo ga počeli slati u šumu čim čujemo najudaljeniji topot konjskih kopita ili zvuk okretanja točkova.“ Alina otpi čaja.
„Razumijem vas. A razumijem i te ljude. Nije se baš previše lagano nositi sa nesvakidašnje velikim psima, da vam kažem.“ I Blagi se na to nasmija. „Nije nimalo lagano.“ Obojica se nasmijaše.
„Istina, postoji nešto o čemu želim da porazgovaram – prvenstveno sa Blagim.“ I okrenu se prema mladiću koji je nasuo sebi još jednu šolju čaja i naslonio se u fotelju, prebacujući nogu preko noge. Samuel je tek sada vidio koliko je detaljan i komplikovan rad na drvetu u stvari bio – ovako izbliza.
„Sa mnom?“ Blagi otpi čaja.
„Jeste.“ Samuel se promeškolji u fotelji i nastavi. „Pošto smo razriješili ovaj nesporazum sa glasinama o čudovištima u šumi – vjerujem da su ljudi samo vidjeli Srebrenog kako se mota okolo, a kod vas dvoje ne vidim razloga da lažete o bilo čemu – biću iskren. Blagi, ti si mag.“
Blagi ga je gledao. "Ova moć koju imam, da pomažem životinjama – to je magijska moć?“
„Upravo tako. Kada se Srebreni približavao, posmatrao sam ga svojim Ruhanskim Pogledom. Onaj pas je nastao produktom moćne magije – a ti si jedini koji ima bilo kakav magijski trag u sebi ovdje, Blagi.“
„Nisam znao. Mislim, ima smisla to što govoriš, Samuele. I vjerujem ti. Samo, nisam dosad mogao da definišem svoju moć. U ovim krajevima rijetko kad vidimo Vitezove, a kamoli nekoga ko je mag. Sada mi kažeš da sam ja jedan od njih, a i ti si mag. Jednostavno osjetim neko komešanje u zraku oko tebe.“ Blagi se počeša po nosu.
Samuel otpi čaja. „Jesam. U magovskim krugovima, znaju me kao Barijeru. Ti vjerovanto nemaš svoje magovsko ime, još uvijek?“
„Magovsko ime?“
„Da. Ime koje izabereš sebi, ili koji ti neko drugi izabere, kada postaneš mag. Magovi ovo koriste da štite svoj identitet, ali uglavnom je to dio inicijacijske ceremonije kada postaješ član jednog od magovskih Redova.“
„Nemam magovsko ime. A mislim da ga neću ni uzimati. Sviđa mi se moje ime.“ Reče Blagi i pogleda prema obješenom maču i izloženoj Viteškoj Ruci. „Otac ga mi je dao.“
„Razumijem. To je sasvim u redu.“
„Pokaži mi svoju magiju, onda. Volio bih da je vidim.“ Iznenada reče Blagi.
„Nije problem. Prolij taj čaj iz šoljice prema meni i Ariani.“ Reče Samuel, sa osmijehom na licu.
„Vreo je?“
„Znam. Slobodno, samo ga prolij po nama.“
„Ide!“ uzviknu Blagi i trznu rukom prema naprijed, prosipajući vreo čaj prema Ariani i Samuelu.
Samuelove tetovaže na glavi počeše svijetliti narandžastom bojom – čaj stade u zraku ispred Samuela i Ariane, izgledajući kao da se rasprskao po nevidljivoj staklenoj površini ispred Lovaca. Alina iznenađeno uzdahnu, a Blagom se oči raširiše u iznenađenju.
„Dobro gledaj.“ Samuelovi prsti se pomaknuše u ritmičnom pokretu i usne mu obrazovaše bezvučnu riječ na nekom nepoznatom jeziku. Ispred njega se pojavi prozirni, narandžasti zid od nečega što je izgledalo napunjeno magijskom energijom. Blagi je osjetio kako se tokovi energije oko njega skupljaju i zgušnjuju da obrazuju taj narandžasti zid. „Ime mi je Barijera.“
„Dolikuje ti.“ Blagi se nasmija.
„Oprostite zbog nereda, gospođo Alina.“ Samuel uradi par pokreta rukom, te se narandžasti zid ispred njega savi na tri mjesta, poprimajući oblik velikog lijevka – i pomagnu ga iznad Blagove šoljice te se čaj, bez prevelikog nereda, nalazio nazad u šoljici. Puknuo je prstima, a zid potpuno nestade.
„Ja sam mag Esencije. Mogu da oko sebe stvaram energetske barijere koje mogu da izdrže nemilosrdno kažnjavanje. Ime sam dobio kada sam uspio da odbranim grad u Carstvu Sredine od nemilosrdnog bombardovanja Sjeverskih velikokalibarskih topova. Nijedan projektil nije pao na grad taj dan, a uspio sam dovoljno dugo održati barijeru da stigne pojačanje. To je bilo prije sedamdeset godina.“
„SEDAMDESET!?“ Blagi se počeo gušiti svojim čajem. Ariana ustade i udari ga par puta po leđima. „Hvala.“ On jedva izusti. Ariana mu klimnu glavom. „Ne razumijem. Čovječe, izgledaš kao da ti je trideset.“
„Magovi dobiju tu sreću...ili nesreću, zavisi kako na to gledaš – da žive mnogo duže nego ljudi koji nisu magovi. Možda nisi nikad čuo za ovu izreku, ali poprilično je česta u Elderhartu: Ne pitaj ženu za kilažu, ne pitaj muškarca pošto je nešto platio i ne pitaj Maga za godine.“
„Aha. Interesantno. Meni je tek devetnaest. Znači da ću živjeti više od stotinu godina?“ upita Blagi, a majka ga pogleda.
„Sasvim sigurno. Samo, magovi nisu svemoćni. Sasvim lagano možemo umrijeti od najobičnijeg uboda nožem, kao i svaki drugi čovjek. Tako da, moj savjet ti je da budeš pažljiv.“ Samuel se nasmija. Blagi je zamišljeno zurio u svoj čaj.
„Imam jedan prijedlog za tebe, Blagi.“ Iznenada reče Samuel.
„Reci.“
„Pođi sa nama nazad u Elderhart. Ubaciću te u jednu od boljih Magovskih Škola, i uzeti te pod svoje mentorstvo u Bibliotekarskom Redu. Tačnije, pođi s nama u Elderhart i postani obrazovani Mag.“ Reče Samuel.
Blagi je šutio neko vrijeme. „Da li moram donijeti odluku sada?“
„Ne moraš sada. Mislim, ja bih volio kada bi to bilo uskoro – jer Ariana i ja nemamo gdje prenoćiti. Tačnije, ne znamo da li u Khamenzidu postoji taverna. Kako stvari stoje, morat ćemo provesti noć napolju.“
„NIPOŠTO!“ odjednom se javi Alina. „Moji ste gosti, i dobrodošli ste da prespavate ovdje. Imamo jednu gostinjsku sobu u kojoj niko nije bio godinama. Meni će biti drago ako ostanete i prespavate ovdje.“ Uputila je ljubopitljiv pogled prema Lovcima. „A i uskoro ću početi praviti ručak. Zar stvarno mislite da ću vas pustiti da odete prije nego što probate moje kuhanje?“ nasmija se i ustade. „Blagi, popijte sav taj čaj.“ Uputi još po jedan osmijeh Samuelu i Ariani te ode do kuhinje. Blagi uze veliku čajanku i nasu po još jednu šolju svima za stolom.
„Čuli ste je. Dobro nam došli, još jednom.“
Sljedećih sat vremena, Lovci i mladi mag su proveli u ugodnom razgovoru. Ariana i Samuel su dijelili svoje avanture i pustolovine iz svog Lovačkog iskustva, dok im je Blagi postavljao razna pitanja. Bio je poput uzbuđenog djeteta koje po prvi put vidi neku novu igračku. Upijao je svaku riječ ispričanu. On im je ispričao priču o svom ocu, i njegovom umijeću sa teškim, dvoručnim mačem koji je visio na zidu pored njega. Rasklopio je jednu od svojih nogu ispred njih, i objašnjavao im je način na koji ih je napravio. „Khamenzid jedva da ima pristojnog kovača, a kamoli da ima inžinjera. Sva sreća, kao mali sam gledao oca kako nebrojeno puta rastavlja, čisti i sastavlja svoju Vitešku Ruku, pa sam na osnovu njene konstrukcije uspio da proniknem kako bih napravio par vještačkih nogu.“ Unutar noge, ispod drvenih ploča, se nalazio skelet noge, napravljen od čelika. Zglob je bio lijepo podmazan i napravljen od kuglastog ležaja koji je imao mehanizam za zaključavanje koji se mogao kontrolisati određenim pokretima noge. „U suštini, kada se čitava noga sklopi, izgleda kao da je čitava napravljena od drveta – potrudio sam se da izgleda tako. Mislim da mi je ovo osmi par koji sam napravio.“
„Koliko dugo je prošlo otkako si ih izgubio?“ upita ga Ariana.
„Pet godina. Imao sam četrnaest. Tada sam i prvi put iskoristio svoje moći.“ Reče Blagi, pogledom koji je odlutao nazad u vrijeme, prisjećajući se događaja u tvrđavi u kojoj je izgubio noge, a dobio moći.
„To se zove Magijsko Buđenje, ili samo Buđenje.“ Samuel završi četvrtu šoljicu čaja. „Svaki mag, prije nego što postane mag, prođe kroz određenu patnju, i intenzivnu bol poput doživljavanja nesreće, gubitak voljene osobe, suočavanje sa smrću i slično. Ako je osoba koja je suočena sa takvim nečim dovoljno odlučna da preživi – onda će ta osoba postati Mag.“
„Srebreni i ja smo istraživali neke ruševine u dubokoj šumi. Kameni pod je bio star, te se urušio pod nama. Srebreni je bio zatrpan pod hrpom kamenja, i znao sam da je imao samo par minuta da živi. Meni je ogromni kamen smrskao obje noge. Nisam želio da tako skončamo.“
„Osjetio si moć kako raste u tebi. Prvo si je osjetio u dubini stomaka, je li tako?“ upita Samuel.
„Jeste. Odjednom sam bio svjestan energije koja je kolala svuda oko mene, prolazila kroz mene i tekla u meni. Instinktivno sam zacijelio svoje noge. Onda sam snažno poželio da Srebreni živi. On je sada ogromni vučjak, a ja sam devetnaestogodišnjak sa dva para drvenih nožnih proteza.“ Blagi nasu svoju petu šoljicu čaja. Ariana ih je obojicu posmatrala i pažljivo slušala.
„Imao sam dvanaest godina. Bio sam sin bogatog trgovca koji je, izvana, bio savršeni otac. Istina je bila da smo ga moj stariji brat i ja prezirali. Tukao nas je i zlostavljao skoro svakodnevno. Prodavao je starine. Imali smo veliku antikvarnicu u prijestolnici Sultanata. Antikvarnica zvuči jako zanimljivo – ali ne malom dječaku od dvanaest godina, koji zajedno sa svojim petnaestogodišnjim bratom ulazi u razne napuštene ruševine i pećine, tražeći bilo šta od vrijednosti, samo da ih njihov pohlepni kreten od oca ne bi odrao od batina.“ Samuel je udahnuo duboko. „Bili smo u tajnom podrumu nekog planinskog dvorca. Plafon se krenuo urušavati, a moj stariji brat me je zgrabio i izbacio van tog podruma. Gledao sam kako ga ogromne kamenice drobe. Tada se u meni nešto slomilo, i sjećam se da sam samo želio da sam bio dovoljno jak da ga zaštitim. I kao i ti, osjetio sam nešto duboko u stomaku, kako raste. Kako se širi. Jedina stvar čega se sjećam jeste svog zaglušujućeg vriska i buđenja u nepostojećem dvorcu, pored zdrobljenog tijela svog brata.“ Ariana mu se primakla i zagrlila ga. „Barijere su nastale svuda oko mene, te su se raširile nevjerovatnom silinom i raznijeli dvorac u hiljade komada. To sam uspio zaključiti. Zakopao sam brata, i nikada više se nisam vratio kući.“
Svi su šutili neko vrijeme. „Jedna stvar koju mogu reći jeste, da smo iz toga izašli jači nego prije. Žao mi je zbog tvog brata, Samuele. Gubitak je strašna stvar. Koliko god da misliš da si prebrodio činjenicu da nekoga više nema pored tebe, postoji ona rupa u srcu koja te podsjeća na to. Po meni, najbolje je tu rupu napuniti sretnim i radosnim sjećanjima, a ne tugom i ljutnjom.“ Blagi ustade i potapša Samuela po ramenu.
„Hajde. Sad će nas mama zvati da jedemo. Bolje da ne kasnimo.“ Uputio se prema kuhinji. Samuel je obrisao jednu usamljenu suzu koja mu je skliznula niz obraz, a Ariana ga je čvrsto zagrlila. „Hvala ti.“ On joj je šapnuo. Ona mu je klimnula, u znak razumijevanja.
„Nadam se da volite pečeno pile i domaći krompir. Pobrinula sam se da odaberem najveću koku koju sam mogla naći u kokošinjcu.“ Rekla je Alina dok je spuštala veliki pladanj sa ogromnim pečenim piletom, sa hrskavo-smeđom kožom, okružena zlatnim krompirom koji se sijao od vrele masti koja je kapala sa pileta. Miris je bio savršen. Samuel i Ariana su osjetili kako im teče voda na usta. Blagi je već uzeo nož i krenuo da izrezuje pile na komade. Alina je donijela korpicu sa vrelim, domaćim hljebom koji je izgledao mekano poput spužve. „Počnite, hajde. Blagi, izvadi gostima hranu.“
„Evo, vadim. Ne galami.“ Blagi se nasmija i izvadi velike komade mesa na tanjire Lovaca. „Vadite sebi krompira koliko želite.“
Sjedili su i jeli u tišini – ne zbog toga što nisu znali šta da pričaju, nego zbog čistog užitka u jelu. Samuel i Ariana su povremeno izustili jedno „ovo je preukusno gospođo Alina“, a Blagom je bilo drago da vidi svoju majku ponosnu i sretnu.
Napolju se već smračilo. Ariana se protegnu i zjevnu. „Ja mislim da bih voljela sada leći da spavam, ako niko nema ništa protiv.“ Alina je uze za ruku. „Naravno da ne, dušo. Dođi, pokazat ću ti gdje je gostinjska soba, pa možemo nas dvije cure progovoriti koju prije nego što zaspiš.“
„Naravno, gospođo Alina.“ Smijući se, obje su otišle prema sobi.
Blagi pogleda Samuela. „Ako nemaš ništa protiv, ja moram otići provjeriti sve oko farme, jesu li štale dobro zatvorene i je li sve na svom mjestu. Ako želiš, možeš spavati u mojoj sobi. Ja ću spavati u dnevnoj.“
„Ne bih volio da te tjeram iz tvog kreveta.“ Poče Samuel, ali ga Blagi prekide: „Molim te, ti si gost. Nemam ništa protiv.“
Blagi ga odvede do svoje sobe i pokaza mu unutra. „Reći ću mami da donese svježu posteljinu. Kupatilo ti je prekoputa ove sobe.“
„Hvala ti, Blagi.“
„Nema na čemu. Imaćeš moj odgovor za svoj prijedlog sutra.“ Blagi klimnu Samuelu, i izađe iz sobe.
Nakon sat vremena, kada su se sva svjetla pogasila – Samuel je i dalje ležao na krevetu, gledajući u plafon. Nije mogao spavati. Razmišljao je o tome kako nikada prije nije nikome ispričao svoju priču o Buđenju, ali nešto u vezi Blagog i njegove iskrenosti je prosto izvuklo to iz njega. Začuđujuće, osjećao se lakše. Kao da mu je teret spao sa prsa. Ustao je i iz svoje torbe izvadio kutiju cigareta. Pažljivo se išunjao iz Blagove sobe i pazeći da ne pravi buku – iskrao se iz kuće. Sakrio se iza ćoška i brzopletim prstima izvadio jednu uredno smotanu cigaretu iz papirnatog pakovanja na kojem je bila gruba ilustracija Elderhartove siluete, iznad koje je velikim crvenim slovima pisalo MAGOV DIM - gladno je strpao u usta i zapalio. Udahnuo je prvi dim i pustio da se razlegne kroz njegova pluća, pa ga onda ispuhao u oblak iznad sebe. Sjetio se da se nalazi u Tarboniji, gdje čak i ljeto zna biti hladno - a on stoji napolju, u običnoj košulji - bez ičega na svojoj ćelavoj glavi - i puši cigaretu. Stresao se par puta od hladnoće. Stojao je tu i pušio par minuta, dok je razmišljao o tome kako mu je jako hladno, prije nego što mu je pažnju privuklo šuštanje i prigušeni glas koji su dolazili iz pravca štale. Samuel je bacio cigaru na travu i zgazio je svojom čizmom. Prizvao je tokove Esencije u sebe i počeo je praviti vodoravne Barijere koje su bile dovoljne za njegova stopala – izbjegavajući da pravi moguću buku, njegovo Hodanje Barijerom je bilo skoro pa nečujno. Odšunjao se do ćoška kuće gdje je mogao da izviri prema štali.
Vidio je Srebrenog, kako stoji obasjan mjesečinom. Izgledao je poput ogromnog, zastrašujućeg vuka – ušiju nakostriješenih i pogleda usmjerenog prema šumi. Iz šupe je izašao Blagi. Imao je mač, opasan na leđima. Na potkoljenicama je imao čelične ploče, umjesto drvenih. Pomilovao je Srebrenog, i sumnjičavo se osvrnuo oko sebe. Samuel se ukipo i zaustavio dah. Tek tada je primjetio da Srebreni na sebi ima neku vrstu sedla. Blagi se jednom rukom uhvati za kožni hvat i hitro se pope na leđa ogromnog psa. Nageo se prema njegovom uhu i rekao mu nešto. Samuel je bio predaleko da razazna kakvu je komandu dao – nakon koje se Srebreni dao u šprint. Za tren su Blagi i Srebreni nestali u Tarbonskoj šumi – po noći. Samuel je stojao tu, i dugo vremena gledao.
Znao je koji će mu odgovor Blagi dati. Ušunjao se nazad u kuću, i legao spavati.
Ujutru, Samuel i Ariana su, nakon buđenja i umivanja, sjedili za trpezarijskim stolom. Alina je već iznijela spreman doručak u vidu prženih jaja, domaćeg povrća i domaćeg sira. Ariana se pitala kako je moguće da obični kravlji sir ima tako dobar okus, i sa guštom ga jela. Nakon par minuta, pojavio se Blagi. Duga, smeđa kosa mu je bila divlje raščupana. Dok je sjedao, Samuel je primjetio bolnu grimasu koju mu je lice poprimilo prije nego je zjevnuo je prilično nekulturno. „Stavi ruku!“ viknula je majka na njega. „Izvini mama.“ Sjeo je. Samuel ga je posmatrao. Onakvo bolno lice usljed savijanja trbuha može imati dva razloga. Upala mišića ili primljen udarac u predjelu abdomena. Sudeću po prizoru kojem je Samuel sinoć svjedočio, imao je osjećaj da je Blagi sinoć dobio batine. „Jeste li se naspavali?“ Blagi je upitao Lovce, prikrivajući bol širokim osmijehom. Samuel prikri sopstveni osmijeh stavljanjem komada hljeba u usta.
„Oh da! Nisam par sedmica imala ovako dobar san.“ Ariana je rekla sva radosna.
„Hvala vam na vašem gostoprimstvu. Moram se složiti sa Arianom. Život Lovca ponekad iziskuje da provodite svoje noći u neugodnim i prljavim krčmama, ili na zemlji. Ovo ovdje se može opisati samo kao idilični užitak. Stvarno sam se dobro naspavao.“
„Jako mi je drago što je tako. Jedite još, sad ću ja skuhati čaj.“ Reče Alina, i ode za šporet.
Nakon doručka, bili su nazad u dnevnoj sobi, gdje su opet pili čaj. Ariana je klimala glavom dok je slušala Alinu kako joj diktira recepat za pravljenje ovog čaja i pokazuje joj na mnoštvo kesica sa sušenim biljem koje joj je pripremila.
Samuel je posmatrao Blagog, koji je ozbiljnog lica, i tvrdog pogleda gledao u Vitešku Ruku koja je stojala izložena ispod velikog mača okačenog na zidu. Blagi je odjednom zatvorio oči i udahnuo duboko. Okrenuo se prema Samuelu. „Hvala ti na ponudi, da idem sa vama. Ali – bojim se – da ću morati odbiti.“ Reče kratko.
„To me rastužuje, Blagi. Ali – u redu. Ja sam dužan da ti ponudim mjesto u Redu Magova. Tvoj život je samo tvoj.“
„Upravo. Iako bih volio da naučim puno više o svojim moćima – jednostavno ne mogu to još uvijek da uradim. Ne mogu da ostavim majku samu. A obojica znamo da će to obrazovanje vjerovatno trajati par godina.“
„Shvatam.“
„Ali nemoj misliti da te odbijam u potpunosti. Možda ću te potražiti nekada u budućnosti. Razmišljao sam, i ne vidim da me moj put vodi u tom pravcu. Nisam neko ko će se uklapati u kojekakve Redove i doktrine.“ Blagi opet pogleda na Vitešku Ruku. „Zbog toga se nisam pridružio Tarbonskim Vitezovima, poput svog oca. Nije to moj put.“
Ariana i Alina su ih pomno gledale i slušale.
„U svakom slučaju, drago mi je što sam te upoznao Blagi. I vas isto, gospođo Alina.“ Samuel završi svoj čaj i ustade. „Vrijeme je da krenemo, ako želimo stići do prvog grada prije nego noć padne.“ Ariana je klimnula glavom. „Koliko god želim da ostanem, Samuel je u pravu. Ovdje je u suštini kraj naše misije. Ne postoje nikakve Aberacije koje se trebaju loviti. Samo dvoje divnih ljudi, jako sladak pas, ukusna hrana i topao krevet.“ Ariana se nasmijala. Alina je pomilovala po ruci.
„Da. Ovdje nema nikakvih Aberacija, niti čudnih stvari. Pobrinut ću se da Lovci znaju da nema potrebe da ubuduće dolaze ovamo.“ Samuel je namignuo Blagom, a on mu se toplo nasmijao i klimnuo glavom u znak zahvalnosti.
„Hvala vama. Dugo ova kuća nije vidjela nikoga osim nas dvoje. Istina, biću tužna kada odete, ali hvala vam što ste makar na trenutak ovoj starici unijeli gostinjsku toplinu u njen dom.“ Ariana je zagrli.
Nakon što su se obukli, spremili i nakon što je Alina natovarila Lovce sa dva velika svežnja hrane, domaćeg povrća i mesa, i nakon što se Ariana pozdravila sa Srebrenim – Lovci su sjedili u svojim sedlima.
„Znajte da mi je bilo jako drago da vas upoznam.“ Reče Samuel, i skide svoj šešir, položi ga na svoje srce – naklanjajući se.
„Ostajte mi dobro!“ uzviknu Ariana, i time se Samuel i Ariana, Lovci iz daleka, otisnuše nazad ka Jugu Tarbonije.
„Fini ljudi.“ Reče Alina.
„Jesu mama. Jako fini.“ Odgovori joj Blagi, dok je jednom rukom češkao Srebrenovo uho.
-
Comments
Post a Comment