The Royal Den

(NAPOMENA: ova priča je nastavak na OVU   priču)   „Jesi siguran da je ovo to selo?“ upita Ariana, iskusni Lovac sa stažom od petnaest godina. Kaput njene Lovačke uniforme se vijorio na blagom povjetarcu koji je sa sobom širio miris šume. Visoko drveće je okruživalo Arianu i njenog partnera, Samuela dok su laganim korakom vodili svoje konje niz šumski put. „Ako je vjerovati mapi, na pravom smo mjestu. Mislim da ćemo naići na prvu kuću ako nastavimo niz ovaj put.“ Odgovorio joj je Samuel, dok je zadubljeno gledao u mapu raširenu preko svog sedla. Ariana je namjestila svoj rapir i munula konja u blagi kas. „Onda se nemamo šta zadržavati na putu. Nisam sigurna ni da ovdje postoji taverna u kojoj se možemo smjestiti, tako da nas vrlo vjerovatno čeka noć u šumi.“ Samuel je stigao. „A ne želimo da provedemo noć u Tarbonskoj šumi.“ Rekao joj je, skenirajući njihovu okolicu svojim istreniranim očima. On je imao malo više iskustva od nje – radeći kao Lovac zadnjih dvadeset godina...

„USTAJ!“ Majčin gromki glas je, čini se, ignorisao zatvorena vrata sobe te je, punom snagom, naglo probudio Blagog. On se odmah bacio na noge iz kreveta, grabeći i navlačeći najbliže pantole i majicu. Ništa ga ne može bolje (ili gore) probuditi nego kad ga majka zove da ustane. Postoje dva razloga za to, razmišljao je dok je nemarno trljao zube. Prvi je da ga je njegova divna majka – žena sa dugom, ravnom smeđom kosom, krupnim očima i ljupkog lica koje je najljepše lice koje je Blagi ikad vidio – toliko poželjela da ga podiže iz kreveta samo da bi ga čvrsto zagrlila. A drugi, pravi razlog, je to zbog toga što je Blagi prespavao i zakasnio da počne sa radom na svom dijelu poslova na farmi, te će ga njegova divna majka – ista ona prelijepa žena – vjerovatno izudarati metlom po leđima jer je lijeno magare. Blagi zna da nije pametno ljutiti svoju majku, pogotovo na dane kada se bliži godišnjica smrti njegovog oca. Prisjetio se dana kada je njegov otac – njegov uzor u svemu – hrabri ...

Vrijeme sporo prolazi. Opet. Gledam u zidni sat – te svaki otkucaj kazaljke za sekunde čujem kao da je najglasniji zvuk na svijetu. Odjekuje u meni. Ili je to do mene i mog poodmaklog izolacijskog ludila, ili stvarno postoji neki nevdiljivi, nepojmljivi sklad u Univerzumu koji se može očitovati kroz protok vremena i zvuk satnih kazaljki. Često ćete pročitati „tik-tok“ kao onomatopeju koja se koristi za kazaljke, ali istina je sasvim drugačija. Nema razlike u zvucima. Svaki pomak kazaljke je sličan onom prethodnom. Identičan, skoro. Kao da, u tom jednom mehaničkom pokretu koji traje čitavu sekundu - taj zvuk se rodi, ostari i umre. Tak. Tak. Tak. Tak. Tak. Tak. I tako čitav dan. Svaki dan. Svaki mjesec. Svake godine. Zauvijek. Čudan je to koncept. Zauvijek. Nekad se zapitam kako to izgleda kada nešto nema početka, i nema kraja. Beskonačno. Vječno. Nepojmljivo. Um mi počne tonuti, u nevjerovatne dubine. Dubine kakve nikada dosad niste vidjeli, nit kakve možete zamisliti. Dubine gdj...

Tiyana's footsteps were silent as she was skulking around the seemingly abandoned warehouse in the City of Common Second of Elderhearth. The night was quiet, but that was usual for the late night hours on a Wednesday. It was the middle of the week, and the Common Second was a worker city. People there were resting before their morning shifts inside Elderhearth's many factories and other workshops. She had bribed the few Night Guards that were prowling the area, and her path was clear and unobstructed. The work she was doing benefited Elderhearth, as much as it benefited her own personal vendetta against the Triumvirate – the prevalent terrorist organization that was present within the entirety of Pelaraam. It was a public secret that the organization based their headquarters somewhere inside Elderhearth, and she swore that she would do everything in her power to bring down the bastards that took Reggie from her. The Triumvirate had existed for a long time now, perhaps some hund...

THE INCIDENT AT GRENZBERG  It was a cold autumn day. The first snows were already starting to fall in the Siewersk mountainside. The Intercontinental Train was spewing clouds of grey smoke as it was making its way over the Eisberige Pass, near the South border between Siewersk and Sredinah. The train was comfortable. Passenger wagons were comfortable enough, with traveling compartments that could each fit eight people inside. This train was not very full, since at that time, most people in Siewersk were preparing for the upcoming winter, and many of them didn't want to travel away from their country. Only the ones who had business outside of Siewersk were traveling regardless of the season. In one of the compartments, six Hunters were stuck in idle conversation, as they had been traveling for the past four days. They were a newly formed Hunter squad, who had been sent on a mission to investigate a haunted house in one of the border towns near the Siewersk border. Two of them, Wi...